Poređenje umjetne trave

Umjetna trava je prvi put predstavljena u Kini kasnih 1980-ih i nije bila široko promovirana sve do sredine do kasnih 1990-ih. Postao je standardni model za izgradnju školskih sportskih terena uz plastične staze, zamjenjujući veliki broj sportskih terena koji su prvobitno bili zasađeni prirodnim travnjacima. Iako je opseg primjene umjetne trave u određenoj mjeri ograničen zbog faktora kao što su sportska sigurnost, karakteristike mjesta i svijest javnosti, s razvojem tehnologije
Tehnologija proizvodnje i proizvodnje umjetne trave kontinuirano se inovira i unapređuje. Vještačka trava šeste generacije napravljena od filamenta od jednostrukog vlakna s otvorenim mrežama bliža je prirodnoj travi u pogledu sportskih pokazatelja na terenu kao što su omjer apsorpcije udara, kotrljanje lopte i vrijednost okretanja, pa čak ima i prednosti u određenim karakteristikama. U pogledu sportskih sigurnosnih performansi, poboljšanje nove generacije vlakana umjetne trave u površinskim premazima i polimernim materijalima može efikasno smanjiti pojavu sportskih ozljeda kao što su ogrebotine na koži i uganuća stopala i modrice. Prednosti vještačke i prirodne trave su relativno izražene, a nedostaci i nedostaci objektivno postoje. Prilikom odabira njihove upotrebe potrebno je sveobuhvatno sagledati stvarno stanje.
U poređenju sa prirodnim travnjacima, veštački travnjaci obično imaju mnogo tvrđe površine i niže koeficijente trenja hemijskih vlakana u poređenju sa lišćem travnjaka. U fudbalu, ovo može dovesti do prevelike brzine lopte i brzine odbijanja, čime se povećava poteškoća za sportiste da kontrolišu loptu.
Prednost vještačke trave u odnosu na prirodnu u pogledu sportskih karakteristika leži u odličnoj uniformnosti terena i mnogo boljoj ravnosti, čime se u potpunosti mogu izbjeći nepovoljni uvjeti terena uzrokovani faktorima kao što su klima i održavanje, a samim tim utiču na konkurenciju.